Prema projekcijama, krajem godine će stanovništvo svijeta dostići broj od 8 milijardi – što je još jedna prekretnica u brzom rastu stanovništva na ovoj planeti. Ali, dok se svijet sprema da dočeka taj znameniti broj, važno je imati na umu da globalni trend porasta svjetskog stanovništva baca sjenu na značajnu raznolikost u demografskim kretanjima na regionalnom nivou i na nivou zemalja.
Visoke stope fertiliteta, koje pokreću rast svjetske populacije, skoncentrirane su na sve manji broj zemalja; ustvari, već 60% ljudi širom svijeta živi u zemljama sa stopama fertiliteta na nivou zamjene generacija ili ispod njega (u prosjeku, 2,1 dijete po ženi). U sve većem broju zemalja je rast stanovništva zaustavljen ili je čak prerastao u smanjenje broja stanovnika.
Mnoge zemlje, posebno one u centralnoj i istočnoj Evropi, suočavaju se već nekoliko desetljeća sa smanjenjem broja stanovnika, što je rezultat udruženih efekata niskog fertiliteta, visokog mortaliteta (posebno među muškarcima) i visokih nivoa emigracije (posebno među mladima u reproduktivnoj dobi). Time je u regiji stvorena jedinstvena demografska situacija, koja je izvor velikog straha i anksioznosti, sa jedne strane, ali, koja sve više potiče iznalaženja kreativnih rješenja za osnovne uzroke i maksimalno iskorištavanje mogućnosti koje također prate demografske promjene.
UNFPA nudi podršku zemljama u njihovim nastojanjima da se bave efektima demografskih promjena kroz regionalni program za demografsku otpornost i pokrenuo je Dekadu demografske otpornosti na Ministarskoj konferenciji, koja je održana u Sofiji u decembru 2021. godine, u cilju poticanja djelovanja koje će omogućiti zemljama da napreduju u svijetu demografskih promjena.
Dok se približavamo broju od 8 milijardi stanovnika svijeta, u tekstu niže je pobrojano 8 stvari koje zemlje ove regije mogu uraditi da bi ublažile eventualno negativne efekte za osobe, društva i ekonomije i da bi napredovale u svijetu brzih demografskih promjena:
1. Osigurati da ljudi imaju onoliko djece koliko žele
Istraživanja pokazuju da ljudi u ovoj regiji generalne žele imati dvoje ili više djece, ali često, na kraju, imaju jedno ili nijedno. Jaz između željenog fertiliteta i stvarne veličine porodice ukazuje na postojanje značajnih prepreka koje onemogućavaju ljudima da ostvare svoje namjere u pogledu fertiliteta. Tu spadaju visoki troškovi (posebno troškovi za njegu i obrazovanje), teškoće u pogledu kombiniranja poslovnog i porodičnog života i štetne rodne norme koje očekuju od žena da nose najveći dio tereta njege i kućnih poslova. Vlade mogu ukloniti te barijere ako prošire socijalne i porodične politike i učine radna mjesta prikladnim za porodice, ako se bore protiv upornih rodnih nejednakosti u društvu i općenitije stvore okruženja koja će omogućiti posebno mladima da imaju povjerenje u svoju zemlju, zajednicu i ekonomske perspektive kako bi planirali svoju budućnost i osnovali porodicu. Za to je potrebno postići napredak u pogledu dobre uprave, poštivanja ljudskih prava i osiguranja konstantnog i održivog ekonomskog rasta.
2. Stvoriti društva u kojima ljudi žele živjeti i planirati svoju budućnost
U najvećem dijelu regije emigracija dovodi od odliva mozgova, doprinosi smanjenju stanovništva, pogoršava starenje društava i utječe na stope fertiliteta, s obzirom na to da mnogi mladi ljudi u reproduktivnoj dobi osnivaju porodicu u inostranstvu. Prema rezultatima istraživanja koje je UNFPA nedavno proveo, u Bosni i Hercegovini, naprimjer, jedno od dvoje mladih, odnosno njih 47%, kaže da razmišlja o privremenom odlasku iz zemlje ili trajnom iseljenju. Prema istraživanju, nezadovoljstvo kvalitetom života glavni je pokretač interesovanja mladih za odlazak u inostranstvo.
Zemlje trebaju izraditi politike i poduzeti mjere kojima će unaprijediti obrazovanje i perspektive zapošljavanja, proširiti pružanje kvalitetnih javnih usluga i pristup stambenom zbrinjavanju i povratiti povjerenje ljudi u javne institucije, a, usto, mlade ljude je potrebno ohrabriti da sudjeluju u javnom životu. Migracije, svakako, nisu obavezno loša stvar: one stvaraju mogućnosti za učenje i stjecanje profesionalnog iskustva u inostranstvu, učenje stranih jezika i upoznavanje raznih kultura. Ali, zbog nedostatka mogućnosti, ljudi ne bi smjeli osjećati potrebu za odlaskom iz svoje zemlje niti smatrati da se u nju ne mogu vratiti. Na kraju, vlasti su odgovorne za izgradnju društva u kojem ljudi žele ostati, živjeti i osnovati porodicu, ako tako odluče.
3. Osnažiti starije osobe da budu zdravi i aktivni pripadnici društva
Sa sve manje rođene djece i sve više mladih koji odlaze u inostranstvo, društva u cijelosti stare. Kada se tome doda porast očekivanog trajanja zdravog života, ne iznenađuje da regija brzo sustiže ostatak Evrope u kojoj će do 2050. godine blizu 30% stanovništva biti u dobi od 65 i više godina.
Na starenje društava se još uvijek generalno gleda kroz negativnu prizmu: smatra se da je ono prijetnja socijalnoj državi i opterećenje za mlade. Međutim, starenje postaje problem tek kada se institucije ne pripremaju i ne prilagođavaju. Ogromne su potencijalne prednosti kada ljudi imaju pristup obrazovanju i uslugama zdravstvene zaštite cijeli svoj život, kada ulaze u staro doba s korisnim vještinama i dobrog zdravlja i kada ostanu aktivni sudionici ekonomije i društva, s obzirom na to da dobna granica za odlazak u mirovinu postaje fleksibilnija i stariji ljudi su pokretači rastuće „srebrne ekonomije“ koja je usmjerena na njihove potrebe i izbor.
Rasprostranjena isključenost starijih ljudi iz društva je ljudska tragedija i moralni neuspjeh. Ali, ona također pogađa i zemlje, ekonomski i socijalno. U regiji koja ubrzano stari, zemlje jednostavno ne mogu sebi priuštiti da četvrtinu svog stanovništva, sa svim njegovim vještinama, talentima i svim drugim čime im mogu doprinijeti, gurnu na marginu društva.
4. Ulagati u porodične politike (i voditi računa da se njima žene ne dovedu u nepovoljan položaj)
Jake socijalne i porodične politike su ključ za osiguranje da ljudi mogu imati onoliko djece koliko žele. Visoko razvijene zemlje troše od 1% do 4% svog BDP-a na pružanje podrške porodicama. Jedna od najdjelotvornijih politika jest pružanje cjenovno pristupačnih, visokokvalitetnih usluga brige o djeci, odmah po isteku roditeljskog odsustva, koje su usklađene s radnim vremenom roditelja.
Politike su najdjelotvornije u podržavanju izbora u pogledu fertiliteta ako odgovaraju na razne potrebe osoba u raznim životnim situacijama. One bi trebale omogućiti muškarcima i ženama da usklade radne i porodične obaveze i pružiti financijsku podršku porodicama s nikim dohotkom. Postoji dokazi da politike koje su usko usmjerene samo na pružanje financijskih poticaja za rađanje više djece vjerovatno neće imati trajan učinak.
Jednako je važno osigurati da se mjerama podrške porodicama nesvjesno ne stavi pritisak na žene da odustanu od obrazovanja i karijere. Naprimjer, vrlo dugo porodiljsko odsustvo, iako se doima kao velikodušna povlastica, otežat će ženama povratak na posao. Politikama podrške porodicama se takvi efekti moraju uzeti u obzir i osigurati da i žene i muškarci koji su u radnom odnosu mogu ravnopravno podijeliti kućne poslove i njegu u domaćinstvu.
5. Boriti se protiv stereotipa u vezi s rodnim ulogama u porodici i društvu
Konstanta rodna nejednakost i stereotipi u vezi s ulogama žena i muškaraca u porodici, na poslu i u društvu ključni su faktori u sprečavanju ljudi da ostvare svoju težnju u pogledu fertiliteta. Zemlje s niskim nivoima rodne ravnopravnosti imaju vrlo niske stope fertiliteta, čak i ako je zemlja visoko razvijena. Primarni razlog za to je taj što se od žena i dalje očekuje da obavljaju najveći dio neplaćenog rada u koji se ubraja briga o domaćinstvu i djeci i kućni poslovi (u Evropi i centralnoj Aziji žene provode, u prosjeku, 2,5 puta više vremena obavljajući neplaćeni rad u domaćinstvu nego muškarci). U regiji u kojoj su žene obrazovane, to u suštini znači da su primorane da biraju između posla i porodice. Za borbu protiv štetnih stereotipa i društvenih normi je potrebno vrijeme, ali su potencijalne prednosti ogromne – i u velikoj mjeri nadilaze izglede za povećanje stopa nataliteta. Jer, kada žene mogu u potpunosti sudjelovati u svim sferama društva bez da se odreknu rađanja, tada će zemlje vjerovatno napredovati, ne samo u smislu povećanja broja stanovnika, nego i u smislu mogućnosti, stabilnosti i prosperiteta budućih generacija.
6. Pružiti bolje mogućnosti mladima
Duboka nesigurnost mladih u vezi budućnosti potiče visoke nivoe emigracije iz ove regije i doprinosi konstantnom smanjenju stopa fertiliteta. Kombinacija nezaposlenosti i nestabilnih radnih mjesta, nepostojanje dobre uprave i ograničene mogućnosti angažmana potiče mnoge mlade osobe, posebno u istočnoj i jugoistočnoj Evropi, da drugdje traže bolje šanse. Rasprostranjeni osjećaj nesigurnosti i nestabilnosti, skupa sa slabom podrškom i uslugama porodicama, glavna je prepreka za mlade da imaju onoliko djece koliko žele ili da uopće imaju djecu. Da bi se riješili ovi izazovi, potrebni su sveobuhvatni odgovori kroz politike o obrazovanju, zdravstvu, tržištu rada, dobroj upravi i političkom učešću i jačanje sistemâ socijalne zaštite.
7. Izgraditi inkluzivnija društva
Demografske promjene su često percipirane kao izazov, ali se one jednako mogu smatrati i ogromnom prilikom za izgradnju snažnijih i inkluzivnijih društava. U današnjem svijetu se snaga jedne zemlje ne mjeri brojevima nego obrazovanjem, vještinama i talentima njenog stanovništva. Ali, premalo se radi na očuvanju takvog ljudskog kapitala i preveliki broj ljudi je i dalje isključen iz društva u kojem živimo i nije u mogućnosti ostvariti svoj potencijal. Zemlje koje se najbolje nose s demografskim promjenama to razumiju i izrađuju politike koje uključuju ljude: njima se potiče pristup žena radnoj snazi, privlače se talenti iz inostranstva, integriraju se manjine i osnažuju stariji ljudi da ostanu aktivni nakon umirovljenja u svojim zajednicama, ekonomiji i javnom životu. Inkluzivna društva su daleko otpornija na demografske promjene i veća je vjerovatnoća da će prosperirati, bez obzira na veličinu stanovništva.
8. Proizvoditi bolje podatke za bolje politike
Podaci su ključ. Oni omogućavaju vlastima da analiziraju sadašnje stanje, odgovore na potrebe i planiraju budućnost. Podaci koje imamo nam omogućavaju da predvidimo, uz visok stepen sigurnosti, demografska kretanja u narednim dekadama. Naprimjer, znamo da će se brzo starenje u cijeloj regiji nastaviti u doglednoj budućnosti i vlade mogu iskoristiti te podatke da se pripreme tako što će prilagođavati sisteme i institucije promjenjivim realnostima. Ali, da bi se to efikasno uradilo, potrebno je više granuliranih podataka koji će biti razvrstani po spolu i dobi i drugim karakteristikama, također i na nižim nivoima vlasti. Također moramo prilagoditi način na koji se podaci prikupljaju novim realnostima. Naprimjer, kada se sve starije osobe grupišu u istu dobnu kategoriju, naprimjer, u kategoriju od 60 i više godina ili od 65 i više godina, tada postoji opasnost da neće biti prikazana sve veća raznolikost u ovoj sve brojnijoj kohorti. Sa boljim podacima veće granulacije, zemlje će biti u dobroj poziciji da predvide i pripreme se za svoju demografsku budućnost.
