BIHAĆ, Bosna i Hercegovina — Za Selam* i njenu porodicu je život u njihovoj domovini na Rogu Afrike bio izuzetno težak, ali i opasan.

„Moj otac je ubijen kada sam imala samo 5 godina“, rekla je. „Ako se ne slažete sa vladom, ubit će vas. To vam se može desiti na ulici, pred očima bilo koga.“

Danas, sa svoje dvadeset tri godine, Selam se živo prisjeća svog djetinjstva. Struju su imali svega par sati dnevno, pitka voda je dopremana tek svake druge ili treće sedmice, dok je pristup internetu bio nepoznati luksuz. Strah je konstantno prisutan pod diktatorskim režimom u njenoj zemlji, koji nalaže i ženama i muškarcima da služe vojsku neograničeno dugo.    

Zbog takvih uvjeta je preko 10% cjelokupnog stanovništva, među njima i Selam i njena tetka, napustilo zemlju. Njih dvije su otišle kada je Selam imala svega 9 godina kako bi izbjegla obavezu služenja vojnog roka po završetku škole. 

 „Otišla sam zato što nisam željela prisilno služiti vojni rok koji može trajati godinama, a neki ljudi se nikad ne vrate iz vojske,“ izjavila je Selam. „Ali, kad iz zemlje odete nelegalno, više nema povratka – povratak bi značio smrt.“

U svom bijegu, koji traje već godinama, Selam je prošla kroz više zemalja prije nego što je krenula migrantskom rutom kojom je u Bosnu i Hercegovinu došlo oko 70.000 jednako očajnih migranata i izbjeglica od početka njihovog priliva u ovu zemlju u januaru 2018. godine. Od tog broja, oko 7.000 njih, među njima i Selam, još uvijek je prisutno u zemlji.  

Ona je jedna od 3.300 ženskih osoba među izbjeglicama i migrantima koje su do danas primile usluge podrške u tri centra za žene i djevojke koje vodi UNFPA u Bosni i Hercegovini, a koji se finansiraju iz Humanitarnog fonda UNFPA i sredstava Evropske unije. Centri pružaju siguran prostor ženama i djevojkama među migrantima i izbjeglicama u kojem se one druže, uče i osnažuju. Centri pružaju kulturološki odgovarajuću psihosocijalnu podršku, sredstva za održavanje osobne higijene i pakete sa higijensko-sanitarnim i drugim osnovnim potrepštinama te usluge zaštite seksualnog i reproduktivnog zdravlja.  

„Zahvaljujući Centru za žene i djevojke, moja vrlo bliska prijateljica, koja je trudna i sa mnom putuje, konačno je dobila priliku da ode na ginekološki pregled“, izjavila je Selam. „Nakon što je posljednji put pregledana u Grčkoj, bojali smo se za njenu bebu. Sad znamo da je sve u redu i opustili smo se i osjećamo se sigurno. Po prvi put mogu nekome postaviti pitanja koja muče svaku ženu, bez osjećaja stida i neugodnosti.“ 

Selam trenutno boravi u Bihaću, u privremenom prihvatnom centru za migrante i izbjeglice u kojem se nalazi jedan od centara za žene i djevojke, koji vodi UNFPA. Tu je upoznala ženu koja dolazi iz iste zemlje i kojoj se također pružaju usluge podrške nakon borbe sa teškim životom u zemlji porijekla i napornog putovanja migrantskim rutama.  

„Kada mi je bilo 17 godina, udali su me za meni nepoznatog, 10 godina starijeg muškarca. On je bio izbor mojih roditelja i morala sam se udati. U suprotnom bih bila primorana otići u vojsku“, izjavila je Lydia, tridesetdvogodišnja majka četvero djece. „U mojoj zemlji vojni rok nije vremenski ograničen; moj muž je u vojsci već 20 godina, a neki muškarci provedu cijeli život u vojsci.“
 

Boreći se da zadovolji osnovne potrebe svoje djece, a nakon što joj je muž zatvoren u vojni zatvor, bez preciznih optužbi, Lydia se previše bojala ostati u zemlji. „Situacija u mojoj zemlji je vrlo teška, tamo nemamo nikakva prava“, rekla je. „Mrzila sam vlastiti život i ne želim da moja djeca tako žive.“ 

Lydia je shvatila da je jedina opcija da pokuša izgraditi bolji život drugdje, u zemlji u kojoj je život bezbjedan i gdje će konačno moći dovesti svoju djecu. Prvo je otišla u susjednu zemlju gdje je godinu dana nelegalno radila kao čistačica hotela u noćnoj smjeni. Odatle je uspjela otići u Tursku, a zatim u Grčku, ali kaže da je putovanje bilo teško i bolno.   

„Ne želim se prisjećati tog vremena jer mi to odmah tjera suze na oči,“ kaže Lydia. „Pješačili smo šest dana, spavali na otvorenom, smrzavali se, nismo ništa jeli.“

I Selam je prvo izbjegla u susjednu zemlju. Tamo je išla u školu i učila engleski jezik. Uz pomoć brata i sestre koji žive u Njemačkoj, Selam je potom nastavila putovanje sama, prije nego što je upoznala svog sadašnjeg momka na migrantskoj ruti. Mladi par je proveo dva mjeseca u Turskoj i pet mjeseci u Grčkoj, a nakon toga su prošli kroz Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju, da bi potom stigli u Bosni i Hercegovini.   

„Bilo mi je puno lakše putovati sa momkom jer sam se osjećala sigurnije“, kaže Selam i dodaje da su mnoge žene među migrantima i izbjeglicama tokom putovanja silovane. Kako kaže, putovanje je od samog početka teško s obzirom da policija na granici između njene zemlje i susjednih zemalja može otvoriti vatru i ubiti svakoga koga uhvate u pokušaju nelegalnog prelaska granice. 

„Izuzetno mi je drago da ovdje, u Centru [za žene i djevojke],  ima psihologinja, neko za koga konačno smatram da mu mogu u povjerenju govoriti o svom životu i svim teškoćama kroz koje sam prošla“, kaže Selam. „Ali se ne želim prisjećati nekih stvari zato što one u meni bude teške emocije i niko me ni ne tjera da pričam o onome o čemu bi mi bilo previše bolno govoriti.“     

I Selam i Lydia svakodnevno odlaze u Centar za žene i djevojke koji vodi UNFPA i tamo redovno razgovaraju sa psihologinjom i sudjeluju u drugim aktivnostima. Centar je za njih postao dom u periodu u kojem su odvojeni od svojih porodica. Selam nije vidjela majku, sestre i brata od svoje četrnaeste godine. Lydia može razgovarati sa svojom djecom tek povremeno zbog visoke cijene poziva i ograničenog pristupa internetu u njenoj domovini.  

„Nadam se da ćemo ponovo biti zajedno, na nekom sigurnijem mjestu svijeta,“ kaže Lydia. „I nadam se da će, gdje god se nalazila, uvijek tu biti neko s kim mogu razgovarati, kao što to radim u ovom Centru. To mi je olakšalo da se suočim sa svim što sam doživjela i daje mi snagu da se nastavim boriti za svoju djecu.“ 
 
* Imena su promijenjena kako bi se zaštitila privatnost i identitet.