Vrijeme je za predstavu. Svjetla u pozorištu se gase, a uporedo s njima stišava se i žamor publike. Nekoliko minuta kasnije, tišinu prekida glas naratora. Najavljuje „Žute čizme“, djelo koje tematizira stigmatizaciju osoba koje su preživjele seksualno nasilje u konfliktu. Poziva publiku da učestvuje u diskusiji nakon što zadnja scena bude odigrana. Jer ovo je tema koja se ne tiče samo preživjelih.  Da, tiče se svih nas - većine koja ih tiho podržava i manjine koja ih vrijeđa na sav glas. 

Predstava „Žute čizme“  nastala je uz podršku UNFPA, Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija i Britanske ambasade u Sarajevu. 

Trauma seksualnog nasilja u konfliktu se desila prije više od dvije decenije, ali ljudi i njihove porodice u Bosni i Hercegovini još pate. Svijet se, također, bori s istim problemom. Nema univerzalnog recepta za borbu s ovom traumom. U BiH smo nedavno počeli implementirati novi metod, koncentrisan na borbu za umanjenje stigmatizacije. Stigma koju izaziva okolina izaziva autostigmu i produžetak traume. To je znak da moramo nastaviti raditi kako bi prevladali tu traumu i pomogli ljudima, kazala je Doina Bologa, predstavnica UNFPA u BiH.  
 

Matthew Field, britanski ambasador u BiH, kazao je da je rješavanju ove problematike ostvaren napredak, ali da postoji još puno toga što moramo mijenjati. 
U tom smislu podržavam glas mladih ljudi, predstavnika religijskih zajednica i aktivista, poput ovih okupljenih oko predstave Žute čizme, koji naporno rade da bi se ublažila stigmatizacija osoba koje su preživjele seksualno nasilje u ratu, kazao je Field.

Režiju ove predstave potpisuje Anes Osmić. Glumci dolaze iz Sarajeva, Istočnog Sarajeva, Bijeljine i Gacka. Mnogi od njih nisu bili ni rođeni za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Pa ipak, svjesni su da sa zadnjim ispaljenim metkom na ovim prostorima nisu prestali svi problemi. Neki od njih su baš tada počeli. Među njima je i stigmatizacija osoba koje su preživjele seksualno nasilje u ratu. Lik po lik, priču po priču, predstava „Žute čizme“ uklapa djeliće slagalice u sliku bh. društva. Ta slika nije nimalo lijepa. Nastala je na osnovu stvarnih i potresnih svjedočanstava iz sve tri etničke skupine i oba spola. Stigmatizaciji su bili izloženi u porodici, komšiluku, kod ljekara, u centrima za socijalnu zaštitu... Svuda gdje su očekivali zaštitu i podršku. 

„...Osuđivali su me. Osuđuju me i danasdan. Osuđujem sama sebe. Osuđivali su me: Mogla si otići da to ne doživiš......Kad su me osuđivali, tad sam se i zatvorila. Bilo me stid izaći napolje. Mrzila sam sebe. Mrzila sam svoje tijelo.... Zato sam otišla iz tog sela... U selu znaju svi. Sva familija je znala i onda − od usta do usta, čitavo selo sazna. Naiđem putem, smijali su se, pljuvali me", riječi su jedne od žena koje su preživjele seksualno nasilje u ratu. 
„Ti si bruka za cijelu porodicu, miči mi se s očiju.“
 „Zašto se odmah žališ što čekaš toliko dugo. Šta ti misliš da doktori po čitav dan sjede, piju kafe i ništa ne rade. Imam ja i druge pacijente. Šta je ovo na knjižici ovdje. Kakva je ovo oznaka. A kako si ti žrtva rata? Vidim imaš noge, ruke, šta ti fali. Aha. A jel'. Da nisi širila noge, ne bi ti se to ni desilo.„
Kroz ova svjedočanstva provlači se i simbolična priča o potrazi za žutim čizmama, u kojoj leži poenta borbe protiv stigmatizacije.

 
-Tokom rada na predstavi došli smo do zaključka da njen ton treba biti ohrabrujući za sve preživjele, jer ih ne želimo ostaviti u poziciji žrtve i bespomoćnosti. Željeli smo pokazati kako je moguće „sastaviti se“ i krenuti dalje, prevazići stvari, biti konstruktivan i kako je moguće ponovo, unatoč svoj boli, voljeti sebe i svoj život takav kakav jeste, sa svim ranama i patnjama. Zato „Žute čizme“ slave svakog pojedinca i pojedinku koji se uspiju suočiti sa svim svojim problemima, stati u te čizme koje žuljaju i bole, te krenuti dalje i bez podrške okoline i najbližih. 

Preživjele i preživjeli za ovih 25 godina rijetko čuju glasove podrške i vjerujemo da im je i zbog toga teško pronaći svoj put ozdravljenja i mira. Otuda simbolika Žutih čizama - prihvatanje onog što se desilo, suočavanje, uviđanje da nije krivica i odgovornost silovanih, te pozivanje društva na empatiju, solidarnost i osjećaj prihvaćenosti kod preživjelih. Zato nam je važno da se publika uključi u diskusiju. Da prestanemo prebacivati odgovornost jedni na druge, te da mali, „obični“ čovjek uvidi kako je i on vrlo često, možda i nesvjesno, izvor stigme i raznih mikroagresija koje onemogućavaju preživjelima da krenu dalje, da stanu u svoje „čizme“ i pronađu svoj put ozdravljenja, kazao je reditelj Osmić. 

Nakon premijere u Sarajevu i Istočnom Novom Sarajevu, predstava „Žute čizme“ je odigrana u Vogošći i Ilijašu, a početkom 2019. godine nastavlja svoj put kroz BiH.