Novosti

Prava i dostojanstvo starijih osoba moraju biti zaštićeni u toku pandemije bolesti COVID-19

15 Maj 2020

Piše: Alanna Armitage

Širom Evrope, od Španije do Srbije, domovi za starije osobe su postali žarišta infekcije COVID-19. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, na korisnike ustanova za dugotrajni smještaj i zbrinjavanje starijih i nemoćnih osoba otpada polovina ukupnog broja smrtnih slučajeva od posljedica zaraze koronavirusom u Evropi. 

Od svih srceparajućih statističkih podataka koji nam govore o tome kako virus uništava ljudski život širom svijeta, najviše me pogađa upravo ovaj. On baca svjetlo na nezamislivu tragediju koja se dešava pred našim očima – ali zato privlači iznenađujuće malu pažnju javnosti.  

Na osobe starije životne dobi u domovima za starije i nemoćne osobe otpada svega mali dio ukupnog stanovništva – jedva 1%, naprimjer, u Njemačkoj, zemlji s najvećim brojem kreveta u ustanovama koje pružaju dugotrajnu njegu starijim osobama, po glavi stanovnika. Ova činjenica pokazuje groteskno prevelik udio korisnika domova za starije i nemoćne osobe u ukupnom broju smrtnih slučajeva prouzrokovanih virusom. 

Starije osobe generalno su teško pogođene pandemijom. One su u većoj opasnosti od razvoja teških kliničkih oblika bolesti COVID-19 i oko 95% smrtnih slučajeva se odnosi na osobe u dobi od 60 i više godina. To je jedan od razloga zbog kojih u Evropi, kontinentu s najvećim udjelom starijih osoba u ukupnom stanovništvu svijeta, pandemija hara tolikom snagom. Starije osobe se ne suočavaju samo sa zdravstvenom krizom: mjere fizičkog distanciranja (koje se pogrešno naziva društvenim ili socijalnim distanciranjem), koje su uvedene radi zaustavljanja širenja virusa, također imaju i disproporcionalne posljedice po život i egzistenciju s obzirom da su mnoge starije osobe odsječene od usluga, podrške i osoba koje im pružaju njegu i pomoć, na koje se inače oslanjaju. 

Često zanemarene i nevidljive, starije osobe koje borave u domovima su među najranjivijim kategorijama stanovništva. Slušamo tužne priče o ljudima koji umiru sami, daleko od svojih voljenih, ponekad uz samo minimalne usluge njege koje im se pružaju u prenatrpanim i nedovoljno financiranim ustanovama. 

Tragedije koje se danas dešavaju u domovima za starije i nemoćne osobe samo su jedna, ali zato ekstremna ilustracija naše opće nebrige o starijim ljudima. Pandemija je tu nebrigu striktno postavila u okvire humanitarne pomoći, bez obzira što nije počela s pojavom koronavirusa. Dok evropske zemlje rapidno stare – jedna od četiri osobe već ima 60 ili više godina – društva se bore da stvore uvjete u kojima će sve veći broj starijih osoba biti u stanju opstati, očuvati dobro zdravlje i ostati aktivni u svojim zajednicama i javnom životu. 
Umjesto toga, mnoge starije osobe su zanemarene i pogođene siromaštvom, društvenom isključenošću i izolacijom koji danas imaju puno teže oblike zbog pandemije. Možda je od toga jedino gori način na koji im se u javnom diskursu govori, manje-više suptilno, kroz bezbroj kulturoloških naznaka, da zbog svoje dobi predstavljaju opterećenje, da su manje vrijedne, čak toliko nebitne da se mogu žrtvovati. 

Nadam se da će ova kriza, kao i njeni užasavajući efekti po veliki broj osoba starije životne dobi, postati prekretnica u načinu na koji doživljavamo starije osobe u društvu i na koji s njima postupamo. U UNFPA, Populacijskom fondu Ujedinjenih nacija, jako puno radimo s našim partnerima u organima vlasti i civilnim društvom ne samo na pružanju podrške starijim osobama u toku pandemije, nego i generalno na zaštiti njihovog dostojanstva i prava i nastavku njihove integracije i uključenosti u zajednicu. 

Mnoge zemlje danas istražuju načine na koje bi se ova kriza mogla pretočiti u razne mogućnosti. Postoje četiri ključna koraka koja vlade mogu poduzeti da bi se to desilo: 
1.    Dati prioritet starijim osobama u odgovoru na COVID-19. To može podrazumijevati slanje javnih, nedvosmislenih poruka podrške jednakim pravima i dostojanstvu starijih osoba i poduzimanje odvažnih mjera kojima će se pokazati da javno preuzete obaveze nisu samo deklarativne. Osiguranje kontinuiteta u pružanju usluga, podrška osobama koje pružaju usluge njege i pomoći, korištenje digitalnih tehnologija da bi se održao kontakt s osobama u izolaciji – puno toga je moguće uraditi kako bi se ublažili efekti postojeće krize.  

2.    Čuti glas starijih osoba. Dok odgovaramo na krizu i izrađujemo buduće politike, moramo čuti šta nam starije osobe imaju reći. Da bismo izbjegli pristrasnost i bili u mogućnosti iznaći rješenja za stvarne potrebe, moramo ostvariti saradnju s predstavnicima zajednica.     
3.    Boriti se protiv dobne diskriminacije u javnom diskursu i u praksi. Ne smije se tolerirati rasprostranjena praksa diskriminacije na osnovu dobi i negativni stereotipi koji su još više isplivali na površinu u toku krize. Promoviranje kontra-narativa usmjerenog na međugeneracijsku solidarnost i sposobnost, kao i dragocjen doprinos starijih ljudi, ključ je promjena u društvenim normama i stavovima. 

4.    Preispitati zakonske i političke okvire i budžete kroz prizmu dobi. Sada je vrijeme da počnemo gledati izvan okvira krize i da sagledamo šta je potrebno promijeniti u sektorima zdravstva, obrazovanja, zapošljavanja, socijalne politike, itd. kako bi zemlje bile u boljoj poziciji da se nose s efektima brzih demografskih promjena, a da pritom osiguraju poštivanje prava i izbora stanovništva koje stari.  

Da budem jasna, smrt tolikog broja osoba starije životne dobi u toku ove krize nije bila neizbježna. Ona je direktna posljedica naših propusta – nas kao društava, institucija i kultura – da damo jednak značaj i vrijednost životu i dobrobiti starijih generacija. Moramo naučiti iz grešaka i ozbiljno prionuti na stvaranje društva za sva životna doba u kojem će starije osobe biti priznate, također i podržane, kao bitni stupovi društva koji one zapravo i jesu: kao nastavnici i mentori, osobe koje pružaju njegu i volonteri, pripovjedači i kreatori, prenositelji kulture i borci za prava koja ponekad uzimamo zdravo za gotovo. U Evropi koja stari jednostavno ne možemo sebi dozvoliti da isključimo jednu četvrtinu stanovništva skupa sa svim njenim vještinama, talentima i svemu drugom čime ona doprinosi društvu. Postupanje  s osobama starije životne dobi uz poštivanje njihovog dostojanstva i prava koja imaju kao i svi drugi ljudi nije samo moralni imperativ, nego i pobjeda svih, i starijih osoba i mladih. 

Alanna Armitage je direktorica Regionalnog ureda za Istočnu Evropu i Centralnu Aziju Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija (UNFPA).