U današnjim društvima socijalna stigma se odnosi na negativne stereotipne stavove o nekim grupama ljudi kao što su oboljeli od duševnih poremećaja, pa i od nekih tjelesnih oboljenja, ljudi određenih seksualnih sklonosti, obrazovanja, boje kože, ljudi skloni vršenju krivičnih djela, pa tako i oni određene nacionalnosti ili etničke pripadnosti ili vjeroispovijesti. U razumijevanju oblika stigmatizacije važno je imati jasnu predstavu o sljedeća četiri pojma: stav, stereotip, predrasuda, i diskriminacija. Stav je kombinacija naizgled na činjenicama zasnovanih viđenja svijeta sa vrijednostima i emocionalnim reakcijama na ta viđenja.
Stavovi mogu biti pozitivni i negativni. U širem smislu, pojam stava za socijalne psihologe podrazumijeva njegove tri komponente: kognitivnu (spoznajnu) – koja se odnosi na raspolaganje određenim, ali svakako ne nužno i tačnim informacijama o predmetu stava, te izvjesno mnijenje o njemu; emocionalnu – reakciju manje ili više diferencirane ugode ili nelagode koja prati razmišljanje o predmetu stava; te bihejvioralnu – koja se odnosi na ponašanje, tj. na spremnost na određenu aktivnost u pogledu tretiranja predmeta stava. Stereotipi su stavovi o grupama ljudi. Pomažu nam da efikasnije mislimo jer smo zahvaljujući njima u stanju da “razumijemo” ljude (ili bar tako često mislimo) samo na osnovu njihove pripadnosti nekoj grupi. Stigme su negativni stereotipi. Samo zato što je neko svjestan nekog stereotipa, ne znači da se s takvim stavom slaže. Predrasuda postoji kada neko podržava negativan stereotip o nekoj grupi. Diskriminacija je oblik ponašanja koji rezultira iz predrasude.
To su načini ponašanja i ophođenja koji se javljaju kada ljudi vjeruju u neki negativni stereotip i slažu se s njim. Autostigma/ samostigma – u odsustvu međunarodno usaglašenog razumijevanja ovoj pojma, ovo istraživanje podrazumijeva da se autostigma odnosi na situacije u kojima osobe sebe isključuju iz zajednice; kada preživjele/i povjeruju u osjećaj srama i krivnje na kojem zajednica insistira, i kod većine preživjelih manifestira se nastojanjem da o događajima ne govore, da ih čuvaju kao porodičnu tajnu, da skrivaju svoju bol od najbližih, zanemaruju vlastite potrebe, izbjegavaju prijatelje i javnost itd.
POSLJEDICE TRAUME SEKSUALNOG NASILJA U KONFLIKTU
Vjerovatno najčešća odrednica fenomena traume i psihopatoloških pojava u vezi s traumatičnim iskustvom, a koju stručnjaci u domenu zaštite mentalnog zdravlja plasiraju u javnost – jeste iskaz da se radi o normalnoj reakciji na nenormalan doživljaj. Iskustvo traume po definiciji je takvo da uključuje povrede, gubitak ili nečiju smrt; u stanju je da izazove strah, osjećaj bespomoćnosti ili užas kao reakciju osobe kojoj se prijeti povredom ili smrću; uključuje percipiranu ili stvarnu prijetnju životu ili fizičkom integritetu same osobe ili nekome drugom. Stručnjaci raspolažu nedovoljno pouzdanim načinima predviđanja o tome koje osobe će, nakon što prođu kroz traumatski događaj, razviti akutni stresni poremećaj ili ispoljiti srazmjerno trajne posljedice u vidu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Procjenjuje se da se razvijeni PTSP može prepoznati kod 35 do 50% osoba koje prežive silovanje u mirnodopskih uslovima, a vjeruje se da i u tim slučajevima oko trećine njih ne dobije adekvatnu psihološku podršku. Dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja uvedena je 1980. godine, u 3. Izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika (DSM-III) Američkog psihijatrijskog udruženja. PTSP je sve do 5. izdanja Priručnika (DSM-5TM) 2013. godine svrstavan u grupu anksioznih poremećaja. Brojni stručnjaci iz Bosne i Hercegovine slažu se da PTSP kakav se može vidjeti npr. kod ratnih veteran u BiH, ima određene specifičnosti u odnosu na opise iz svjetske literature, ali se u okvirnim crtama može priznati podrazumijevanje sljedećih dijagnostičkih kriterija koji su bili na snazi i u periodu kada su žrtve rata u BiH u najvećem broju dobivale odgovarajući tretman; izlaganje traumatskom događaju uz prisustvo bar nekih iz svake od tri grupe simptoma i više od mjesec dana nakon događaja:
1) perzistentno ponovno proživljavanje traumatskog događaja (intruzivna sjećanja, noćne more, flešbekovi, doživljavanje intenzivnog psihološkog distresa kao reakcija na podsjetnik, intenzivne fiziološke reakcije na takve podsjetnike);
2) perzistentno izbjegavanje nadražaja povezanih s traumom (koji mogu uključivati amneziju za važan dio traumatskog događaja) ili otupljivanje sposobnosti reagovanja (na mjesta, ljude, aktivnosti itd.); i
3) perzistentni simptomi povišenog pobuđenja (teškoće sa zaspivanjem ili trajanjem sna (ovo ponekad uključuje strahove od noćnih mora i druge smetnje u spavanju, a posebno kod žrtava seksualnog nasilja), razdražljivost (i u osjećanju I u ponašanju), ili ispadi ljutnje, teškoće u održavanju pažnje, povećana osjetljivost i zabrinutost u pogledu sigurnosti, pretjerane refleksne reakcije na zvukove ili pokrete itd.).
Danas među stručnjacima postoji konsenzus da se PTSP može javiti i sa znatnom odgodom u odnosu na vrijeme traumatskog događaja. Traumatskim događajima se u teoriji i tretmanu može pristupiti, između ostalog, prema životnoj dobi prilikom prvog javljanja, stepenu interpersonalnog nasilja ili prijetnje, trajanju, obimu (radi li se o individualnom ili kolektivnom iskustvu), stepenu socijalne podrške primljenom nakon događaja (retraumatizirajuće negiranje nasuprot visokom stepenu podrške), da li se iskustvo ponavlja itd. Ovakvi faktori i uslovi vjerovatno u nekoj mjeri doprinose tome da se i kasnije manifestacije razlikuju, čak i da donekle prodru u domen ličnosti osobe. Time široj okolini, naročito laicima postaje teško procijeniti radi li se o aspektu svakodnevnog funkcionisanja osobe ili o simptomima koji zaista potiču od konkretnog životnog iskustva kao određena vrsta suočavanja s teškoćama.
