Nedavno sam tražeći nešto, posve drugo u nekim starim, zaboravljenim kutijama pronašla svesku punu uspomena iz djetinjstva. Prelistavajući je, naišla sam na neke zanimljive zapise, mene dvanaestogodišnjakinje. Bilješka iako naizgled naivna, propituje moju ulogu u svijetu, postavlja si pitanje o mogućim identitetima i zamišlja budućnost.
Smješeći se samoj sebi iz prošlosti, zateklo me je pitanje gdje sam sada i koliko su se moja razmišljanja promijenila?
Najjednostavnija, dječija pitanja nekada znaju biti najkomplikovanija.
Svakodnevni izazovi u kojim kreiramo sopstvenu sliku o sebi, onu koju želimo da vide drugi, međuvrijeme svega onoga što sam pisala nekada davno i onoga što sam danas.
Razumijevanje sebe i svojih identiteta. Ne identitet, već identiteta. Jer ima ih više u ove dvadeset i četiri godine mog života. Neki su nasljeđeni a neki moj izbor.
Rođena sam u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju, završila sam u Banjaluci odakle su moji roditelji. Odrastala sam u porodici snažnih žena koju su bili i još uvijek jesu moj nepresušni izvor inspiracije. Vrlo bitan uticaj na moj karakter i poimanje svijeta. Odgovornost prije svega i potreba za produktivnom aktivnošću rezultirala je da već u srednjoj školi budem aktivna u vannastavnim aktivnostima, brojnim organizacijama kulturnih i sportskih događaja. Preko stotinu šezdeset sati volontiranja za to vrijeme govori samo po sebi. Sve to biće odličan osnov za studij koji završavam i diplomiram političke nauke i sociologiju 2022. godine sa visokim pohvalama na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu. Paralelno nastavljam da razvijam svoje profesionalne i društvene vještine tokom osnovnih studija kao učesnik različitih obuka, radionica, omladinskih škola i panela a trenutno pohađam magisterij iz međunarodnih odnosa. Poezija i fotografija su također moje dvije ljubavi.
U ovom trenutku, pitam se da li bi dvanaestogodišnja ja bila zadovoljna onim što sam za sada napravila od našeg života?
Da li može razumijeti sve ono s čim danas žive mladi, taj silni pritisak i uticaje? Kako bi razumijela da iz meni nerazumljivih razloga, neki žele da napravimo izbor između Banjaluke i Sarajeva. Mi im pripadamo u istoj onoj mjeri koliko oni pripadaju nama. Podjednako. Koliko je teško razumijeti i prihvatiti sve nametnute i slobodno izabrane identitete koje nas čine jedinstvenom osobom? Sigurno znam da bi se složila da nema predaje, da moramo da vjerujemo u sposobnost da proizvedemo harmoniju u sebi pa samim tim i u svom susjedstvu, zajednici i zemlji. Bila bi ponosna biti ambasadoricom UNFPA, raditi i graditi povjerenje i povezanost među mladima kroz zajednički rad na projektima iz oblasti umjetnosti, sporta i nauke koji su u interesu svih, a kojima ćemo postepeno graditi dijalog i mir. Jer uvjerena sam, ma kako utopijski zvučalo da pozitivna promjena mora početi odozdo.
Upravo zahvaljujući obuci, iskustvu i edukaciju UNFPA spremna sam u svoje ime i ime dvanaestogodišnjakinje iz bilježnice, pronađene u kutiji uspomena, biti dio ove mirovne misije.
